SAFIKADA I SULEJMAN: MALO POZNATA VERZIJA ČUVENE BANJALUČKE LEGENDE

Istoričar Zoran Pejašinović pronašao je, prije par dana, novinski isječak u kome je zabilježena drugačija, veoma zanimljiva i današnjim Banjalučanima uglavnom nepoznata verzija čuvene legende o Safikadi. Pročitajte…

Kao što je znano, uz sve davne ili friške varijacije, postoji nekoliko verzija legende o Safikadi. Po jednoj, ona se zaljubljuje u askera Omera, koga šalju na daleko ratište, po drugoj, on je austrougarski vojnik, pa je ljubav zabranjena iz vjerskih razloga… Obje verzije su, složićete se, pomalo dojadile svima nama, a pogotovo njihove neuvjerljive varijacije. Iskreno, s obzirom da su arheolozi prije bezmalo pola vijeka iskopavali grob, pronašli kosti mlade djevojke i utvrdili da su one tamo bar tri vijeka, verzija sa soldatom hrišćanske vjere nam je bila nekako suvišna i usiljeno „moderna”.

Prije dva-tri dana nam je u ruke došao novinski isječak star nekoliko decenija, koji nije baš ništa obećavao. Hiljadu puta ispričana legenda sa nimalo intrigantnim naslovom „Safikada i vječna ljubav” su nas skoro odbili od čitanja. Međutim, rečenicu po rečenicu, ispostavilo se suprotno: riječ je o drugačijoj, veoma zanimljivoj i – nadasve – današnjim Banjalučanima uglavnom nepoznatoj verziji čuvene legende. Nju je, po svoj prilici, prvobitno zabilježio poznati novinar Stevan Martinović i to na osnovu kazivanja Osmana Džinića, čija je čuvena porodica, kako se tvrdi, bila u bliskom srodstvu sa Safikadninom.

ZAVODNIK IZ CARIGRADA

Bi 1609. godina. Banja Luka i cijela Bosna su već dugo bile pod turskom vlašću. U to doba narod je Vrbas prelazio uglavnom preko skela, pa je sultan poslao graditelja da kod Tvrđave izgradi kameni most. Mladi mimar zvao se Sulejman Sinan. Bio je oficir, stasit, baršunastog glasa. Imao je 33 godine, a gradnja mostova bila mu je porodična tradicija. Osim ćuprija, volio je, kaže priča, i piće, a žene su ga, tako lijepog i naočitog, prosto obožavale.

Sulejman je nekoliko godina ostao u gradu na Vrbasu i nadgledao radove. Često su ga viđali u Ferhat-pašinom karavan-saraju, preko puta čuvene džamije, kako krati dane u kafani koju je držao Safikadin stric (ili brat stričević) Jaran Smajlović. Sulejmanov neuredan život nije se dopadao paši koji je tada stolovao upravo u Banjoj Luci, pa je ovaj zadužio svoje ljude da uhode mladog oficira.

FATALNA BANJALUČANKA

Sa druge strane Vrbasa, u mahali Gazanferija, živjela je prelijepa sedamnaestogodišnja Safikada. Ona je jednog hladnog jutra, u rano proljeće 1614. godine, sa majkom Suadom pošla u posjetu rođaku Jaranu. Prelazila je novim mostom što se na spajanju sa Tvrđavom završavao uskom, kaldrmisanom ulicom. Sudbina je udesila da se upravo na tom mjestu zadesio i Sulejman. Priča dalje kaže da je kaldrma preko noći poledila, pa se Safikada okliznula na samom ulazu u kulu i to tako da je peča (lagani veo koji nose muslimanke preko lica) pala sa njenog lica. Upravo isped zbunjenog Sulejmana! „Kada su ugledali jedno drugo, oči su im se stopile”, kaže legenda. Veliki zavodnik stajao je zapanjen njenom ljepotom, a ona je postiđena vratila peču na glavu i nastavila put.

SMRT ISPRED TOPA I U HLADNOJ SAVI

On je svakog narednog jutra čekao na istom mjestu. Vidio ju je, kažu, još dva puta. Ništa nisu govorili, niti su jedno drugom davali kakve znake. Samo su im oči sijale mladalačkom vrelinom. Ali, on je znao kakvo lijepo lice se krije ispod zara. Gorio je od ključale krvi. Nije ni slutio da se Safikada bori sa još većim demonima. U to se uvjerio kada je treći put naišla. Tada je učinila nešto nezapamćeno i u islamu neoprostivo: kada je prolazila pored njega skinula je peču i drsko nastavila hodati. On je znao da poslije ovoga nema nazad. Odmah je otišao kod njenog strica Jarana da je zaprosi. Ali, avaj! Doušnici su sve čuli i javili paši (u nekim varijacijama ga zovu Zlopaša). Pričali su i da zaljubljeni par planira bjekstvo. Na to je paša naredio da se Sulejman odmah uhapsi i već na sabah progna u Carigrad, lađom iz Berbira (Gradiška).

Safikada je sutradan od strica doznala za Sulejmanovo izgnanstvo, pa je „luda od nepodnošljivog bola”, obukla svadbeno ruho, istrčala bosa preko mosta, popela se na Kastel i obgrlila cijev na topu koji se oglašavao svakog podneva i tako muslimane pozivao na molitvu. Haberdar je opalio, a Safikada se srušila sa zidina i ispustila dušu. Stric Jaran je na to, kaže priča, uzjahao konja i u nekoj berbirskoj mehani pronašao nesuđenog zeta. Čuvši šta se zbilo, nesrećni Sulejman je galopom sjurio konja u Savu i udavio se.

**************

Uskoro je mjesto pored Kastela, gdje je pokopano mlado Safikadino tijelo, postalo simbol vječne ljubavi. Rodila se legenda, koja je kroz generacije i epohe dobila mnoge verzije. Neke od njih su svima poznate, a nama se čini da je ova, ipak, najljepša. Zar ne?

(Zoran Pejašinović)

Previous articleDVOJE U UHAPŠENIH U BANJALUCI: U DVA ODVOJENA SLUČAJA
Next articleOPOZICIJA IZ SRPSKE: ČEKAMO DODIKA I IZETBEGOVIĆA DA NAĐU IZLAZ