STANOVE DOBILI PRIJE 12 GODINA, A BESKUĆNICI

Porodice poginulih boraca žrtve afere u Banjaluci

U stanove su uselili 2009. godine, ali su i danas, formalno pravno, beskućnici. Stanari boračke zgrade u Trapistima u Banjaluci, bivši radnici „Čajaveca“, udovice i djeca poginulih boraca, ratni invalidi i veterani Vojske RS, žrtve su skoro dvije decenije stare afere bez epiloga.
Zgrada u kojoj žive nikad nije dobila upotrebnu dozvolu i ne postoji u zemljišnim knjigama, pa se stanari ne mogu uknjižiti kao vlasnici stanova.

Kako je, narodski rečeno, nasamareno više od 100 porodica, nikad nije do kraja istraženo. Poznato je da su se godinama naguravali sa investitorima i izvođačima radova, da bi na kraju u stanove, koji su po ugovoru trebalo da budu njihovi „jedan kroz jedan”, uselili na crno.

Ugovori
Ugovore su potpisali prije 18 godina, davne 2003, a u stanove ušli 2009. godine, kada su već uveliko prošli svi ugovoreni rokovi.

Od tada tavore, ni na nebu ni na zemlji. Prostor oko zgrade još nije uređen, a krov je na nekim mjestima već počeo prokišnjavati
Svaki kvar na zajedničkim instalacijama za njih je skoro nerješiv problem, jer stanari nijedne od pet lamela ne mogu registrovati Zajednicu etažnih vlasnika.

– Nedavno, kad je bila oluja, vjetar nam je polomio 200 crijepova na krovu. Jedva sam, nekako, pokrenuo komšije da skupimo nešto novca i pozovemo majstora, da nam to popravi, da ne čekamo kiše i zimu – kaže za Srpskainfo Mirko Dejanović, bivši radnik „Čajaveca“ i demobilisani borac.

Čekanje
On je jedan od rijetkih stanara boračke zgrade koji se trude da, uprkos svemu, žive kao sav normalan svijet. Zatekli smo ga kako čisti i uređuje travnjak ispred zgrade.

– Većina komšija je “potonula”, nije im ni do čega, životare od danas do sutra, ćute i čekaju, ni sami ne znaju šta. Ne mogu im zamjeriti, nije lako živjeti ovako, na crno i bez nade da će se išta riješiti – kaže Mirko.
Nerado pristaje na razgovor. Kaže, uvijek je on taj koji „vuče šarova za rep“, neka i drugi progovore, ista ih je sudbina snašla.

Kada je 2003. počela izgradnja i kada su pozvani da potpišu ugovore, sve je, kaže, izgledalo kao bajka iz doba socijalizma, kada je radnička klasa bila na vlasti.

„Čajavec“, gigant elektronske industrije iz doba Jugoslavije, bio je već uveliko na izdisaju kada su odlučili da skuće svoje dugogodišnje radnike iz boračkih kategorija.

Atraktivna parcela
Prednost pri dodjeli stanova imale su porodice poginulih boraca i ratni vojni invalidi. Njima su bili namijenjeni završeni stanovi, dok su borcima prve kategorije sa „Čajavečeve“ liste prioriteta pripali nedovršeni stanovi, po takozvanom „ro-bau“ sistemu.

„Čajavec“ je građevinskoj firmi “Estetik interprojekt”, koja je bila i investitor i izvođač radova, u zamjenu za boračku zgradu ustupila veliku atraktivnu parcelu u najstrožem centru Banjaluke, pored hotela „Bosna“, vrijednu tri miliona maraka.
Tu je parcelu “Estetik interprojekt” dobio na licitaciji, jer je ova firma ponudila najviše novaca za nju.

Na toj je lokaciji nikla reprezentativna zgrada sa skupim stanovima, u koje su se uselili i neki ministri i drugi visoki funkcioneri. U toj zgradi je i sjedište Investiciono-razvojne banke RS.

Provalila u stan
Na drugom kraju grada izgradnja „Čajavčeve“ boračke zgrade tekla je sporo. Rok za useljenje je probijan nekoliko puta, uz razna živopisna opravdanja.

– Mi smo, onako osiromašeni i iscrpljeni, plaćali kiriju kao podstanari i čekali useljenje kao ozebao sunce. Ko zna kad bismo se uselili da jedna žena, kojoj je dozlogrdilo čekanje, nije provalila u svoj stan. Onda se zakuvalo. U stanove smo ušli 2013. i tada nam je rečeno da ćemo papire dobiti za deset dana, ali ih još nismo dobili – priča Mirko, uz napomenu da neki detalji iz njegove priče možda i nisu sasvim tačni.

– Ko bi se svega sjetio poslije toliko godina. A i ostarilo se – veli Mirko.

U međuvremenu, dok su mnogi stanari ostarili, iščekujući da dobiju „papire“, drugi su rođeni i odrastaju u boračkoj zgradi.

Igralište
Sergej Nuždić (9), đak četvrtog razreda osnovne škole, sa drugarima se igra na malom igralištu iza zgrade. On, naravno, ne zna šta muči njegove roditelje i komšije. Zna samo da je, davno prije nego što se on radio, njegov djed poginuo u ratu.
Baš volim što živim u ovoj zgradi, imam puno drugara, a ima i prostora za igru. Naše je igralište najljepše u kraju – kaže Sergej.

I to su igralište stanari, na tešku muku, „iskukali“ od Grada Banjaluka. Za neke ljuljaške i penjalice sami su, od drvenih greda, napravili nosače.

Nije baš po projektu; na tom je mjestu planiran parking, koji nikad nije izgrađen. Ali, zgrada je puna djece, bila bi grehota da odrastaju bez ljuljački i tobogana.

– Ova su nam dječica, pravo da vam kažem, jedina radost i nada. Sve ostalo je u ovoj zgradi naopako, od samog početka. Sve je prevara. Činilo se da neko cijeni to što smo, kao radnici, decenijama gradili Banjaluku, jer zna se šta je „Čajavec“ bio za ovaj grad, i što smo se u ratu borili za ovu zemlju, ali sad se vidi da nas niko ne zarezuje – kaže jedan od stanara.

Obećanja
Neće da se slika, niti da mu se ime “spominje u novinama”. Mnogo su puta ovdje, kaže, dolazili novinari, mnoga su obećanja izrečena pred TV kamerama, ali nikakva vajda od toga.

Jedno od obećanja pred kamerama, koje se i danas prepričavaju, izrekao je davne 2014. gdine, tadašnji v.d. direktora „Estetik interprojekta“ Radenko Dakić.

On je tada obećao da će tehnički prijem zgrade biti završen „za tri do četiri mjeseca“. Na primjedbu novinara da stanari već predugo čekaju i da zgrada, bez upotrebne dozvole, formalno ne postoji, Dakić je odgovorio: „Pa šta, ako ćemo tako, ni moja kuća ne postoji!“

Da li su bivši radnici „Čajaveca“ i njihove porodice žrtve korupcije i lopovluka ili javašluka i nesposobnosti? Ili je u pitanju ubitačna kombinacija svega navedenog? Do danas to nije razjašnjeno.

Pritisci
Gradom kolaju razne priče, a najčešće se spominje da su „investitori uzeli pare, pa pobjegli u Srbiju“ i da su graditelji ostali dužni veliki novac vlasnicima parcele na kojoj je zgrada podignuta.

Šmigo Šmigić, građevinski inženjer, koji je bio direktor „Estetik interprojekta“ u vrijeme potpisivanja ugovora i izgradnje prvih lamela u „Čajevčevoj“ zgradi, danas živi u Zemunu i bavi se gradnjom „pametnih“ zgrada i stambenih blokova.

Za Srpskainfo kaže da nije pobjegao, ali priznaje da je prije 17 godina napustio firmu u Banjaluci u kojoj je bio suvlasnik i direktor.

– Morao sam napustiti „Estetik interprojekt“. Bio sam izložen takvim pritiscima da mi je zdravlje stradalo. Bilo je ili da crknem ili da odem – kaže Šmigić, ali ne otkriva o kakvim se pritiscima radi i ko ga je progonio.

– Nećemo sad o tome – kaže on.

Promjene u firmi
Tvrdi da je, dok je on rukovodio „Estetik interprojektom“, sve bilo uredno i po zakonu, da je gradnja „boračke“ bila pri kraju i da su sve obaveze bile izmirene.

– Dok sam ja bio direktor gradili smo kvalitetno, po projektu i na vrijeme, a 170 naših radnika je redovno primalo plate i uplaćivani su im doprinosi. Sve se to može provjeriti. Šta se poslije dešavalo ne znam, niti mogu da znam – kaže Šmigić, te napominje da su firmu preuzeli nekompetentni ljudi, koji nemaju „nikakve veze s građevinskom strukom“.
Objašnjava da je njegova tadašnja firma 2004. gradila 39 stanova za prioritetne grupe radnika „Čajaveca“, porodice poginulih boraca i RVI prve kategorije, po principu “ključ u ruke”, te još 42 stana za druge radnike iz boračkih kategorija, koji su trebali da na sebe preuzmu unutrašnje uređenje stanova.

Sa svima njima „Estetik interprojekt“ je pojedinačno sklopio ugovore.

– Samo jedan radnik, koji je bio na listi 39 prioritetnih, nije htio da potpiše ugovor i uzme gotov stan. I dan danas se pitam zašto je tako postupio – kaže Šmigić.

Protest
Stanari koji su potpisali ugovore i „uzeli stanove” i dan danas se pitaju šta da rade. Kažu da, nakon toliko godina borbe, više ne znaju kome da se obrate.

„Čajavec“ već odavno ne postoji, kao ni boračka organizacija i sindikat ovog preduzeća.

Bivši sindikalci kažu da nemaju ništa s tim.

Nekadašnji predsjednik Boračke organizacije „Čajaveca“, Mile Kos, navodno je odselio iz Banjaluke.

U „Estetika interprojektu“ d.o.o, firmi koja je promijenila jedno slovo u nazivu, ali bi i danas trebalo da bude odgovorna za „boračku zgradu“, danima se niko ne javlja na telefon.

Direktora ove firme stanari su posljednji put vidjeli prije sedam godina, kada su organizovali posljednji protest.

Sada su odustali i od protesta. Ubijeđeni da njihov „slučaj“ više nikog ne zanima.

Ćutanje je najgore
Aktivisti NVO, koji se bore za zaštitu ljudskih prava, uključujući i radnička prava, kažu da je prećutkivanje i guranje u stranu primjera očigledne nepravde, kakvoj su izloženi i stanari boračke zgrade u Trapistima, najgore rješenje.

Ovakvi slučajevi moraju biti pod lupom i pritiskom javnosti i mediji ne bi smjeli zaboraviti ovakve priče, poručuju iz Fondacijie “Fridrih Ebert” u BiH.

– Mi pratimo stanje radničkih prava u BiH i kroz različite programe pokušavamo dati doprinos unapređenju socijalnog dijaloga i rješavanju problema. U tim nastojanjima mediji su nam ključni saveznici – kaže Merima Ejubović, naučna saradnica u ovoj Fondaciji.

Kupuju drva i lože vatru
“Čajavčeva” boračka zgrada ima ukupno 112 stanova i poslovnih prostora, ali nije priključena na toplanu. Zdanje se grije na drva, koja se lože u dvije ogromne peći u kotlovnici.

– Ne znam da li je to po projektu i kako bi ova kotlovnica prošla na tehničkom prijemu zgrade, ako ikad dođe do toga. Ali, znam da je veliki posao nabaviti i pripremiti ovolika drva. Angažovali smo ložača, jer kad stegne zima ovdje valja ložiti vatru skoro svakog sata – objašnjava Mirko Dejanović.

LOKALI PRAZNI, STANOVI PRODAVANI I BEZ PAPIRA
Većina poslovnih prostora u prizemlju boračke zgrade u Trapistima je zatvorena. Samo stari napisi još svjedoče da su ovdje nekad bila dva kafića i muški frizerski salon. Opstaje još samo jedna frizerska radnja za žene i jedna mala prodavnica, ali i oni “dišu na škrge”.

– Nema ovdje bog zna kakvog prometa. Oni koji imaju nešto para i automobile idu u tržne centre u nabavku. Kod nas ima malo više posla jedino kad stignu penzije – kaže radnica u trgovini.

Dok se hrana i deterdžent slabo prodaju, za stanove u zgradi, koji nisu dodijeljeni boračkim porodicama, brzo su se našle mušterije. Iako boračka zgrada nije uknjižena, u njoj je prodato više od 20 stanova. Naime, oko 80 stanova je izgrađeno za radnike iz boračkih kategorija, dok su ostali namijenjeni za tržište.

Kako je ranije za Srpskainfo rekao jedan od kupaca stana, ni njemu nije jasno kako je sve to uređeno i šta piše u notarskoj ispravi koju je potpisao. Zna samo da stan koji je kupio ne može “prevesti na sebe”. Priča se da su kupci naivno pojurili da se dočepaju jeftinih kvadrata, jer su stanovi u “Čakavčevoj” boračkoj zgradi prodavani po “vrlo povoljnoj cijeni”.

Previous articleLEŽALA JE NEPOMIČNO
Next articleKRAJ JEDNE ERE: PRVI REZULTATI GOVORE DA SE MIJENJA VLAST U NEMAČKOJ