Kako je Bakir Izetbegović uspio ukloniti sve potencijalne konkurente sa političke scene

Fotografija Zlatka Lagumdžije i Harisa Silajdžića, nastala kao selfie u nekom kafiću, koju je Lagumdžija objavio na svom Facebook profilu, pobudila je nostalgiju za poratnim vremenima kada je ovaj dvojac dominirao sarajevskom političkom scenom, a posebno bosansko-hercegovačkom diplomatijom. Obojica će ostati upamćeni kao ministri vanjskih poslova iako su obnašali i druge državne funkcije. Obojica su bili stranački lideri (SDP i S za BiH) i imali politički imidž sekularnih evropksim muslimana. Kako takvi su za kratko bili u koaliciji nakon što je tadašnji generalni sekretar NATO-a, inače socijalista, Javier Solana, podržao formiranje opozicionog bloka u formi Demokratske alijanse za promjene. Najsnažniju podršku ovim strankama je davao američki političar i senator John McCain, koji je želio nacionalne lidere svrgnuti sa vlasti u BiH. Tako je ta grupacija opozicionih prograđanskih stranka je pobijedila Stranku demokratske akcije (SDA) na izborima 2001. godine i formirala Vladu Federacije Bosne i Hercegovine. Bio se stekao dojam da su Evropljani pronašli adekvatne i po svom političkom ukusu lidere bosanskih muslimana koji će Bosnu i Hercegovinu uvesti u EU. Ali, avaj!

POLITIČKI PAD NARCISA I TERSOVA

Lagumdžija i Silajdžić su imali dosta sličnosti iako se radilo o ideološki različitim političarima. Zajednička karakteristika im je narcisoidnost i egocentrizam što ih je, narodnim jezikom rečeno, njihov tersluk i inat pretvorio u ljute rivale. Obojica su zbog tih svojih osobina izgubila sve što su u politici bili stekli, od funkcija do stranačkog liderstva.

Bez obzira na to, obojica su ostavila dubok trag u političkoj povijesti mlade države Bosne i Hercegovine. Tako da su danas poznatiji i priznatiji u svijetu nego u Sarajevu.

Njihov odlazak sa političke scene koincidira sa dolaskom Bakira Izetbegovića na politički tron nacionalnog vođe. Stoga politička nostalgija za vremenima kad je bar sarajevskom političkom scenom „drmalo“ nekoliko izrazito harizmatičnih lidera poput Lagumdžije i Silajdžića, može pobuditi interes za istraživanjem uzroka kako su oni nestali sa političke scene. Vrlo lahko je uočiti da ih je sve na vrlo perfidan način, u maniru baršunastog autokrate uklonio Bakir Izetbegović. Osim njih Bakir Izetbegović je uklonio cijelu plejadu političara kako iz vrha SDA, tako i iz drugih stranaka. I da nije umro Sulejman Tihić, Bakir Izetbegović bi ga uklonio sa liderske pozicije u SDA-u. Čak je i prije smrti ucjenjujući Tihića izdejstvovao da političku moć u stranci dijele „pola-pola“. Znajući da je Tihić teško bolestan sačekao je njegov biološki kraj i nije ga želio politički odstraniti sa liderske pozicije SDA.

Čak se može reći da je Izetbegović uklonio i Mustafu Cerića sa mjesta poglavara Islamske zajednice i na njegovo mjesto doveo Huseina Kavazovića. Već se zaboravilo da je Cerić bio došao u sukob sa Izetbegovićem nakon suđenja sa Irfanom Ajanovićem gdje je Izetbegović u svojstvu svjedoka stao na stranu tuženog. U ovoj tužbi za klevetu koju je Cerić podnio protiv Ajanovića leži glavni problem zbog čega je uklonjen sa mjesta poglavara Islamske zajednice. Ajanović je oklevetao Cerića da pripada tajkunsko-mafijaškom klanu kojeg je, prema njegovim tvrdnjama, predvodio Fahrudin Radončić. Cerić je zaista tada bio blizak Radončiću, pa se čak smatra da je imao njegov blagoslov za formiranje stranke, što je ovaj i učinio. Iako je Radončić još uvijek lider svoje stranke i održava se na političkoj sceni, on je u vrlo nezavdinoj poziciji i pitanje je da li će se održati na političkoj sceni. Osim toga preživio je pakao montiranog procesa iza kojeg je, po svemu sudeći, stajao Izetbegović. Tako da solidarnsot Radončića sa Fuadom Kasumovićem uopće ne iznenađuje, iako se smatra da je njegov motiv podrške zeničkom načelniku preuzimanje njegovih glasova.

„DUBOKA DRŽAVA“

Kako je to pošlo za rukom Izetbegoviću i kako je uspio uklonuti sve potencijalne konkurente i oponente sa sarajevske političke scene? Ovo pitanje sebi trebaju postaviti opozicioni lideri u trenutku dok Kasumović čami u tamnici.

Ma šta pronašli kao odgovor na ovo pitanje opozicioni lideri moraju izvući pouku iz autokratskog ponašajna Izetbegovića poslije koje trebaju definirati svoju strategiju djelovanja na narednim izborima. Kao i do tada, ukoliko ne žele doživjeti sudbinu poraženih Lagumdžije, Silajdžića, pa i Kasumovića.

Plediramo da bi se odgovor moga naći u konačnoj definiciji „duboke države“ bošnjačkog režima u koju je Izetbegović uključen od njenog nastanka do današnjih dana, kada je postao njen neprikosnoveni vladar. Iako zvuči kao paradoks to je postalo pravilo da koliko je Izetbegović prilježno radio na jačanju „duboke države“ kroz obavještajno-sigurnosni aparat, potom kroz finansijski krvotok sistema, kroz policijsko-pravosudne organe i na koncu kroz organe Islamske zajednice, toliko je njegovo političko djelovanje bilo usmjereno na razaranju države i društva. Koja to od opozicionih stranaka ima kadar i resurse da se suoči i sukobi da Bakirovom „dubokom državom“? Nijedna! Iako su te opasnosti svi svjesni i to javno iskazali kroz jadikovke u stilu „ako mi drinu u porodicu, neću birati sredstva“ itd., od Nermina Niškića, Kemala Ademovića, Dine Konakovića, Aljoše Čampare, do Denisa Zvizdića, niko ne postupa u skladu sa svojim izjavama. Valjda zato što im ne diraju porodicu. Dakle, svi su svjesni s kim imaju posla, ali opet izbjegavaju borbu i klinč. Ovo „ako“ je izraz nespremnosti, ali i kukavičluka da se obračunaju sa Bakirovom „dubokom državom“. Bez tog obraćuna nema nikakvog uspjeha na izborima! Onda će neminovno uslijedit osveta (i)li njihovo uklanjanje sa političke scene.

Tbt

Previous articleVeterani iz tri vojske pozivaju građane BiH: Zajedno se suprotstavimo govoru mržnje i pozivima na rat
Next articleAleksandar Vučić ponudio se preko Richarda Grenella da pomogne politički pad Milorada Dodika.