LOCIRALI, IDENTIFIKOVALI I TRANSPORTOVALI: A onda su ga silovali, mučili i zlostavljali dok nije priznao sve za što nije kriv

Mohamedou Ould Slahi 14 je godina proveo bez dokaza i suđenja u zloglasnom američkom zatvoru Guantánamo Bay: ‘Cijela moja priča bila je nasilje nad mojim tijelom, mojom nevinošću, članovima moje porodoce, a nikada nisam ništa učinio SAD-u. Moj film je pobjeda nenasilja, to je pobjeda pera’
Zaboravite Suđenje Čikaškoj sedmorici (The Trial of The Chicago 7), zaboravite Judu i crnog mesiju (Judas and the Black Messiah). Pravu nelagodu i nervozno komešanje za svaku američku vlast s barem temeljnom sposobnošću osjećaja grižnje savjesti trebao bi izazvati Mauritanac (The Mauritanian, 2021.), pravna i zatvorska drama koja podsjeća koliko je lako čak i razvikanim demokratijama prijeći na tamnu stranu i od žrtve postati tiraninom.

Nije to zbog toga što bi bio tehnički i estetski superiornije izveden film, jer to nije, već iz razloga što ostavlja dojam stvarne aktuelnosti, kakvu prva dva filma zbog veće istoriske udaljenosti događaja tek indirektno posjeduju, kroz kontekstualno i simboličko značenje. U vremenu beskrajnog „rata protiv terorizma“ obilježenog paradoksima i kontroverzama, Mauritanac djeluje subverzivno obrtanjem proširenih narativa o dobru i zlu, dajući ljudsko lice onima koji su u tom procesu zbog svoje prošlosti, asocijacija, vjerske i etničke pripadnosti dehumanizirani, i istovremeno raskrinkavajući užasavajuću masku nemilosrdnog sistema.

“Mislim da bih zatvorio Guantánamo prvog dana”, priznao je 2015. bivši američki predsjednik Barack Obama, odgovarajući na pitanje što bi, gledajući unazad, savjetovao sam sebi u treutku kada je po prvi put ulazio u Bijelu kuću. Ironično, usprkos željama da ga zatvori i svijesti da je taj pritvorski kamp potkopao moralni autoritet SAD-a, upravo vlada dobitnika Nobelove nagrade za mir žalila se na odluku suda o oslobađanju Mauritanca Mohamedoua Oulda Slahija koji je bez dokaza i suđenja godinama trunio u ozloglašenom i još uvijek funkcionalnom američkom zatvoru. Slahi je pri tome bio podvrgnut neuhumanim postupanjima, mučenjima, prijetnjama i brutalnom zlostavljanu s ciljem ishođenja priznanja da je bio jedan od ključnih ljudi odgovornih za terorističke napade Al Quaide na Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. godine.
Bez obzira na povremeno prakticiranje fašističkih metoda borbe protiv protivnika, na propagiranje šovinističke politike „mi protiv njih“ i montirane procese kakvih se ne bi sramili ni najokorjeliji totalitaristi, mora se priznati da je SAD, između ostalog, zadržao sposobnost samokritike kroz sistemske mehanizme, umjetničke medije poput filma te kulturni, politički i religijski pluralizam, što je svakako znak otvorenog društva. Primjerice, ponešto inspirisan stvarnim događajima oko maltretiranja marinca u vojnoj bazi Guantánamo Bay, Malo dobrih ljudi (A Few Good Men) još je 1992. godine kroz fikciju upozoravao na opasnost situacije ako krivi ljudi na vojnim položajima pomisle da su nelegalne metode moralno opravdane u svrhu navodnog čuvanja slobode i sigurnosti nacije.

Previous articlePLAN ILUMINATA
Next articleAPOKALIPTIČNA NAJAVA KOJE ĆE ŠOKIRATI MNOGE